pogled_unatrag

Poveznica

Vijest koja će možda neke začuditi. Činjenica da republikanci imaju afroameričkog predsjednika, Michaela Steelea jasan je pokazatelj promjena koje se događaju u SAD-u. Stranka koja je kritizirana (ili hvaljena, ovisno o gledištu) da je isključivo bjelačka napravila je okret prema budućnosti, ali i to treba uzeti s rezervom. Poraz koji su im nanijeli demokrati na predsjedničkim izborima nije odraz pobune bijele Amerike protiv dosadašnje američke politike nego jednostavno posljedica onoga što Amerika jest. Ona je multinacionalna, multireligijska i multietnička zemlja u kojoj bijelci ne čine apsolutnu većinu. I prije desetak godina je bilo tako, ali u međuvremenu su ne-bijelci postali (ili bili ponukani postati) politički osvješteni i aktivni.
Pretpostavljam da će novi crni predsjednik republikanaca povesti rekonstrukciju stranke u smislu njenog jačanja. To je već najavio širenjem stranačke baze. U svojim razlikama i očekivanim političkim sukobima s Barackom Obamom, Michael Steel ipak ima nešto slično s aktualnim predsjednikom SAD-a. Kao i Barack, i on poziva na koheziju, zajednički rad kako bi stranka ojačala. "Vrijeme je za nešto potpuno drugačije i mi ćemo im (biračima) to ponuditi. To je naša prilika, ali ja to ne mogu učiniti sam", dodao je.(v. link)
Očigledno je kako se politički suparnici povode jedan za drugim, gubitnik za pobjednikom u nadi kako će i on zbog toga imati sljedeći put veće šanse za pobjedu. To je ona prizenma komponenta politike i samo vanjski dojam koji se stvara a ono najbitnije su programi, što bi ljude (birače) trebalo najviše zanimati. Amerika je, izgleda, izabrala programe, iako politička reprezentacija nije imala malu ulogu na tim izborima.
U Hrvatskoj je potpuno drukčija slika. Birači ne biraju programe, oni biraju face. Hrvatska politčka scena tu anomaliju jako dobro prepoznaje, pa se zato stranke niti ne trude predstaviti programe. Zašto se truditi oko nečega što nije niti relevantno a kamoli presudno za glasove birača? Dajte ljudima neka se glođu oko stvari koje su se dogodile prije 50 godina i nitko neće pitati za programe. Zar nije tako?
U Hrvatskoj se ne cijeni znanje. Da je drukčije, državu bi vodili ugledni stručnjaci iz ekonomije, financijskog menadžmenta i ini. Oni bi možda, ali samo možda uspjeli nešto dobroga napraviti i umanjiti posljedice recesije. Recesije nema? U nemogućnosti rješavanja problema jedini izlaz je reći da tog problema nema.

Evo tražim posao. Nije to iz bezobraštine ili nezadovoljstva nego iz potrebe. Treba mi neki relativno sigurni mjesečni prihod, ali svestan sam da je to u današnje vrijeme teško postići.
Gledam već evo 20 dana po portalima MojPosao i Posao.hr, po stranici Zavoda (HZZ) i našao sam nekoliko zanimljivih ponuda. Joj, da ponuda, kako to lijepo zvuči, kao da ti netko nudi. E kad bi bilo tako, ti tražiš a netko nudi baš tebi. Posao sam prijave na točno 11 oglasa, ništa fancy, onako administracija, komercijalni predstavnik, čak i neke dostave i tako to. Želim raditi, želi već početi, ne samo iz financijskih razloga. Čovjek se osjeća slobodnije kad radi iako mu se tako ne čini kad je umoran od posla. Pada mi na pamet jedna izreka (natpis) ali nije politički korektna. Ne želim ovdje o politici, to pišem na drugom mjestu ali neću se reklamirati.
I tako, poslao sam te prijave a krajnji rok je nekima od njih bio prije dva dana, u srijedu. Sad čekam pozive, čekam i čekam i nestrpljiv sam do bola jer ludim bez posla i para. Jedan me ''poslodavac'' zvao na razgovor i tako pomalo objasnio kakav je posao i mogu vam reći da se ne čini loš. Jedini problem je plaća koja nije baš ono za skakat od sreće, ali kad pomislim da neki rade teže poslove za manje para tko sam ja da se tužim? Uglavnom dogovor je bio za još jedan razgovor sljedeći tjedan jer mora popričati s još nekim kandidatima. I sad čekam. Najviše me živcira to čekanje. Gledaš u mobitel a neće da zvoni. Znam da neće zvonit zato što ga ja gledam ali čekam poziv/e. Vjerujem da ste i vi to masovno radili, gledali u telefon čekajući poziv. Pogotovo kad se radilo o ljubavi. S tim barem nemam problema više.
Ima jedan poslodavac kojemu sam se prijavio na oglas prije 15 dana, a inače su prijave istekle prije deset (10) dana. I sad čekam još da me zovne, pogotovo zato jer je posao najbliže mojoj SSS. Fax bih trebao ubrzo završiti. Ne trebao, nego hoću, ali ni to mi ne garantira neki financijski uspjeh. Što nisam upisao nešto profitabilnije? Ne znam, bio sam mlad i pun nekakvih ideala, dobrih ideala ali neisplativih. I još čekam poziv/e, posebno od tog zadnjeg što sam naveo jer mi se čini kao dobar posao. Dođe mi da ih zovnem i pitam kad me mislite zvati? Ja bih radio, a vi ništa. A u k**** poist ću se živ. Sad iden, pišem diplomski.

Dolazak Ostrovice pod kraljevsku vlast 1347. g. i sklapanje primirja na osam godina

Dok se Zadar odupirao opsadi Mlečana i u razdoblju nakon njegova pada, krčki knezovi su nastojali dobiti Ostrovicu. Smrću Pavla II., gospodara Ostrovice, taj grad je prema oporuci na upravu dat njegovom bratu Grguru. Njegova uprava trebala je potrajati do punoljetnosti Pavlova sina Jurja. U oporuci knez Pavao II. izričito kaže da Grgur ima Ostrovicom vladati pod savjetima i u skladu sa mletačkim duždom kako je i on sam to činio. Dužd je, čuvši za smrt svog saveznika, u Ostrovicu poslao notara koji je, između ostalog trebao primiti zakletvu vjernosti kneza Grgura. Zauzvrat je Venecija obećala knezu vojnu pomoć i zaštitu pred ugarsko-hrvatskim kraljem i svim neprijateljima Republike. S druge strane, maloljetni Juraj, njegove sestre i majka (koja je bila sestra krčkih knezova), nalazili su se kod kneza Dujma. Sljedeći napori dviju strana bili su usmjereni u dovođenje mladog Jurja pod svoje okrilje, a glavni sukobi vode se između dječakovog strica Grgura, koji želi Ostrovicu sačuvati za mletačke interese, i kneza Dujma koji je, s druge strane želio Ostrovicu predati u ruke ugarsko-hrvatskog kralja.
Venecija, znajući kakvu važnost ima taj grad kao «vrata Zadra», nastoji diplomacijom postići svoj cilj, a posebice nakon pada Zadra radi sigurnijeg učvršćenja svoje vlasti u tom gradu. Zbog Ostrovice situacija postaje napetija i dolazi do aktivnijeg angažmana obiju strana. Mlečani tada u Zadar postavljaju posadu od 200 konjanika i 600 pješaka, obnavljaju gradske zidine koje prije su dali porušiti, te u utvrdu sv. Mihovil na otoku Ugljanu šalju 50 vojnika. Osim Zadra Venecija utvrđuje i druge dalmatinske gradove a pomoćne čete dobiva i knez Grgur u Ostrovici. U to vrijeme mletačka diplomacija je vrlo aktivna; šalju se obavijesti i naređenja zadarskom knezu da na poziv pošalje vojsku u Ostrovicu, ali da pritom misli i na sigurnost Zadra. Nadalje, još se šalju poslanstva knezu Dujmu u nadi da će ovaj popustiti i predati mladog Jurja Grguru. Uza sve napore Venecije, Ostrovica je pala u ruke kralju Ludoviku. Sredinom 1347. g. dolazi do obrata u stavu kneza Grgura, koji šalje poslanike kralju te mu po njima iskazuje poštovanje i odlučuje predati Ostrovicu u njegove ruke. Takav postupak kneza Grgura, kojim se on odrekao politike svoga brata, bio je potaknut vjerojatno djelovanjem krčkih knezova i njihovim odbijanjem povratka maloljetnoj Jurja. Drugi mogući razlog je udaljenost onih koji su se postavljali kao njegovi saveznici, te se moguće osjećao nedovoljno zaštićenim i udaljenim da bi mogao i dalje voditi takvu politiku. Nakon što je kralj primio poslanstvo, izdana je povelja 31. srpnja 1347. g. u kojoj Ludovik oprašta Grguru i Jurju njihovu nevjeru i zabludu. Nadalje, kralj ih tom poveljom pruža zaštitu od bilo kakvog sudskog progona zbog prijašnjih radnji, te da ih ''nijedan sudac, a osobito ban čitave Slavonije i Hrvatske, sadašnji i budući, ne može pozvati na sud…''3 Posljedica kraljeva preuzimanja Ostrovice je stvaranje novog ogranka Šubića. Naime, kako kralj nije htio preuzeti Ostrovicu bez naknade, a vjerojatno želeći ojačati svoj položaj u Slavoniji posredstvom novih saveznika, knezovima Grguru i Jurju u zamjenu je dao grad Zrin (castrum Zryn) i Bušku župu (comitatus Busan). Otada taj se ogranak Bribirskih knezova nazivaju knezovi Zrinski, a kao prvim Zrinskim smatra se knez Juraj III. (1347.-1361.). Seoba ovog ogranka Bribirskih knezova u Zrin imala je dalekosežne posljedice. Prihvaćanjem Zrina za svoj novi posjed, potisnuti su iz primorskih krajeva, a samim time i iz središta zbivanja. Ogranak Šubića u Zrinu otada je živio u relativno mirnim okolnostima. Tek je najezda Osmanlija vratila Šubiće, odnosno Zrinske u prvi plan. U Hrvatskoj je od Šubića ostala kliška loza koja je držala gradove Klis, Omiš i Skradin. Mladen III. postavlja se tada kao vođa Šubića uz braću Pavla III. i Deodata.


Nakon pada Ostrovice pod kraljevsku vlast, Venecija je angažirala svoje poslanike koji su neprestano salijetali kneza Grgura da povuče svoju odluku, podsjećajući ga na bratovu oporuku. Također su mu nudili 1 000 libara godišnje ako grad preda u njihove ruke. Ali, unatoč svim naporima, Venecija nije dobila Ostrovicu, a buni se i knez Mladen III. koji je od Mletaka tražio vojnu pomoć u zauzimanju grada. Ali, za bilo kakvu intervenciju je bilo kasno. Kralj je u Ostrovici postavio svoje kaštelane i posadu, na što je Venecija javila Mladenu III. da se primiri dok oni pokušavaju novcem postići ono što on želi oružjem. Mlečani su tada uvidjeli da Ostrovicu ne mogu povratiti. Tada se njihove snage usmjeruju na dogovaranje što povoljnijeg sporazuma sa Ludovikom, znajući kakva opasnost im prijeti od kralja. Pošto je kralj tada boravio u Napulju zbog osvete svoga brata, Mlečani kreću i tamo, salijeću kraljeve savjetnike, ali ne postižu ništa, pa čak i onda kada kralju nude sve dalmatinske gradove osim Zadra. Mlečani tada doživljavaju određene probleme u Dalmaciji pobunom Zadra, koja je suzbijena, a to ih navodi da bolje utvrde grad i obnove porušene zidine. Venecija se još pouzdavala u kliškog kneza Mladena III. od plemena Šubić. On je svoj položaj pokušao učvrstiti ženidbenim vezama; njegov brat Pavao III. oženio je mletačku patricijku Katarinu, kćer Ivana Dandola, dok se on sam oženio Jelenom, sestrom srpskog cara Stjepana Dušana. Sestra braće Šubić bila je udana za Vladislava Kotromanića, a iz tog braka dolazi budući bosanski kralj Tvrtko I. Tako je Mladen III. mogao stvoriti zavidan trokut saveznika da se nije teško razbolio. Naime, u ožujku 1348. g. do splitskog kneza stižu vijesti o teško bolesnom kliškom knezu koji tada boravi u Trogiru. Veliki udarac za položaj Mlečana dolazi smrću kneza Mladena III. u svibnju iste godine, nakon čega je pokopan u crkvi sv. Lovrinca u Trogiru.
Njegov brat Pavao III., koji je umjesto nasljednika Mladena IV. upravljao gradovima, našao se tada pod pritiskom Venecije koja je posredstvom svojih poslanika željela dobiti izravnu upravu u Mladenovim gradovima Skradinu, Klisu i Omišu za koje nude i 1 000 dukata na godinu. Tada se javljaju dvije Jelene; sestra srpskog cara i majka Tvrtka I. Obje su željele pribaviti pravo na baštinu Bribirskih knezova, što traje do same obnove rata protiv Venecije.
U to vrijeme ban Nikola Séchy sa odanim plemićima vodi ''mali rat'' i predstavlja stalnu prijetnju mletačkoj vlasti u Dalmaciji. Zato i mletački providur obilazi gradove, a Republika šalje nova pojačanja u iščekivanju otvorenih sukoba. Povratak kralja iz Napulja za Veneciju je značilo obnavljanje pregovora o primirju. Kralj je ovoga puta bio susretljiviji jer je u Napulju od kuge izgubio mnogo vojnika i osjetio vjerojatno da nije povoljan trenutak za odbijanje mirovne ponude. Ali, Mlečani sada nisu bili tako velikodušni, znajući kakva je kraljeva situacija, a u takvim prilikama je sklopljen mir na osam godina u kolovozu 1348. g. Strane su se obvezale da
1) u tom razdoblju neće ratovati,
2) će dopustiti prolazak po objema teritorijima podanicima obiju strana,
3) na insistiranje Venecije, u mir je uključen i knez Pavao III., gospodar Skradina, Klisa i Omiša,
4) svatko tko prekrši odredbe ima se kazniti sa 100 maraka,
5) obje strane su za primirje obvezne jamčiti svojom pokretnom i nepokretnom imovinom,
6) duždevih i kraljevih 20 odličnika su dužni zakleti se na ove odluke, a prema 7. odredbi to su dužni učiniti do 4. listopada iste godine jer će se u protivnom smatrati da primirje nije sklopljeno.




Mir koji je s Mlečanima utanačio, Ludoviku je pružio potreban prostor za sređivanje prilika u Napulju, gdje je ponovno krenuo 1350. g. Tamo je, naime, njegov upravitelj Stjepan Lacković svrgnut u pobuni koju je organizirala kraljica Ivana, koju je za vrijeme prvog dolaska u Napulj svrgao Ludovik. Prilikom svog putovanja u Napulj kralj je koristio brodovlje krčkih knezova, jer mu je Venecija uskratila pomoć, a u kraljevoj vojni sudjelovali su knezovi Blagajski od roda Babonića. Drugo kraljevo putovanje nije dugo trajalo. Pobunjenici su lako svladani i u Napulju je ostavljen Stjepan Lacković sa dijelom vojske, a kralj se već u jesen 1350. g. vratio u Ugarsku.